Biti slobodna u svojoj ženskosti, biti stvarateljica, meka, receptivna, podržavajuća, intuitivna, a pogotovo biti ljubavna, nježna i strastvena, mnogim se ženama čini toliko opasno i budi stanično prisjećanje na sva pretrpljena zlostavljanja u našoj povijesti, da je bolje to zatomiti. Teško da smo kao društvo svjesni kako to utječe na žene, a još smo manje svjesni da to i muškarce čini slabijim i disfunkcionalnijim. Ali o muškarcima nekom drugom prilikom…
Na brojnim konstelacijskim modulima u kojima sam sudjelovala, tema koja se najduže ostane odvijati u meni je tema muško-ženskih odnosa i trauma žena.
Vjerojatno svaka žena u današnjem svijetu u svojoj utrobi osjeti posljedice tisućljeća grubog nepoštivanja i ranjavanja žena i ženstvenosti. Zbog nanesenih boli, taj se suptilni, ranjivi i sveti dio nas žena sakrio kako bi se zaštitio od očiju društva, ali i od nas samih. Zato su se mnoge žene odvojile od ženskog principa toliko da su zaboravile kako izgleda biti uronjena u njega. Žene se odriču svoje ženskosti i njezinog utjelovljavanja zbog straha od ponavljanja sudbina naših pretkinja u patrijarhalnim društvima koja su ženskost grubo konzumirala, da bi je potom kažnjavala.
Rečenice kao:
„biti žena je opasno i zato moje tijelo neću doživljavati ženstvenim”,
„draga bako, ti si u braku bila iskorištavana i zlostavljana, zato se ja neću vezati za muškarca” ili
„zbog svih žena u mojoj obitelji koje su rađale i umirale na porodu, ja ću se neplodnošću zaštititi od ponavljanja njihove sudbine”
odražavaju nesvjesni stav koji se krije u duši mnogih žena i bude glasno izrečen u konstelacijskom radu. Kada su takve rečenice jednom izgovorene, pogađaju našu žensku dušu. Otkrivanjem takvih duboko potisnutih uvjerenja, u nama se konačno otvara prostor za promjenu.
Žene su sve više spremne pogledati tamo gdje boli i iscijeljivati svoju ranjenost. Kada vidimo generacije žena koje to nisu mogle, jasno nam je da mnogo toga što osjetimo nije samo naše, nego je dio našeg nasljeđa. Udarci koje su primile one bole i nas. Njihove gubitke osjećamo u svojoj duši. Njihov strah grči i naše trbuhe.
Zato su u konstelacijama česta pitanja:
- kako konačno ostvariti partnerstvo ili ga poboljšati,
- zašto ne uspijevam začeti,
- kako osloboditi svoju seksualnost,
- zašto imam tako loš odnos sa svojom majkom ili djecom,
- što se krije iza ciste na maternici, raka dojke ili pretjerano aktivne štitnjače.
Opravdano postavljamo pitanje: „Možemo li živjeti kao žene u punom smislu i biti slobodne od tereta svog ženskog nasljeđa?”
Da, možemo. Otvarajući se pogledati u ova pitanja, dajemo priliku ne samo da nam se otkriju dinamike našeg obiteljskog i kolektivnog sistema, nego i da se bolnoj prošlosti poklonimo, sa suosjećanjem i poštovanjem. Ako čujemo blagoslov svojih pretkinja i predaka, njihovu prošlost možemo ostaviti tamo gdje joj je mjesto, a mi se možemo okrenuti svojoj sadašnjosti i budućnosti na sasvim novi način. Rasterećene i slobodne, postajemo otvorene za otjelotvorenje svoje ženske prirode.
Svaka ovakva konstelacija je individualan rad, ali ima svoju podlogu, pa onda i utjecaj na kolektivne dinamike. Svaka konstelacija koja zacijeli i osnaži jednu ženu, mijenja stanje svijesti i mnogih drugih. Zato je odgovornost svih nas koje možemo – pogledati i u srce smjestiti sve one koje to nisu mogle, a onda dopustiti sebi biti cjelovita i ostvarena žena.
