Prepoznajem jednu neostvarivu namjeru kod mnogih ljudi koji su privučeni konstelacijama.
Ljudi postaju svjesni ogromnih trauma u svojim obiteljskim stablima, postaju svjesni da te traume imaju utjecaj na njih, na njihovu djecu, a i na naše društvo u cjelini. Postaju svjesni da bol koja ostaje zatomljena u venama obiteljskog krvotoka, na duši ostavlja modrice s kojima je teško kretati se kroz život, jer svaki dodir bolnog mjesta čini da ustuknemo i štitimo se.
Zato, kad pogledamo prema svojim precima, imamo želju pomoći im, iscijeliti ono što oni nisu mogli. Izmiriti, oprostiti, osnažiti, nahraniti ljubavlju one koji je nisu imali.
I tu stoji jedna zamka. Ako povjerujemo da mi to možemo, pali smo u zabludu.
Mi ne možemo iscijeliti ljude u svojoj predačkoj liniji. Ne možemo iscijeliti niti nikog drugog kad smo već kod toga. Ne idemo u konstelacije s tom namjerom jer se tako stavljamo u ulogu iznad njih, a to nije niti prikladno niti moguće – jer jednostavno nismo iznad njih. Sistemski gledano, u odnosu na naše pretke, mi smo najmanji.
Radimo na sebi, na tome da se stavimo na svoje pravo mjesto i veličinu. Sve ostalo izaziva zapetljaje iz kojih onda želimo pobjeći.
Možemo pogledati svoje pretke s poštovanjem, vidjeti i priznati njihove sudbine i prihvatiti da su one takve kakve jesu, bez potrebe da ih popravljamo ili nosimo umjesto njih u pokušaju da ih spasimo. Kada odustanemo od nastojanja da budemo veći od onih prije nas, pojavljuje se mir, opuštamo se i konačno smo slobodni okrenuti se prema vlastitom životu, stojeći točno na svom mjestu, živeći ulogu koja nam je dana.
Ponekad i drugi osjete učinak toga. To vidimo u konstelacijama i u to nema sumnje. Međutim, to nije i ne smije biti naš cilj. Iako ova distinkcija u namjeri izgleda sitno i nebitno, zapravo je jako veliko i bitno.
Ne postavljamo konstelaciju da bi promijenili svoju majku, nego sebe. Ne ulazimo u konstelaciju s ciljem da traumatiziranim pretkinjama pomognemo da se povežu sa zdravim ženskim principom, nego da bi mi to mogle. Ne radimo zato da bi počinitelje u svojoj obitelji preobrazili, nego da ih ostavimo na miru, kako bi mi mogli biti u miru.
Naš mir, naše prihvaćanje života u potpunosti kako nam je dan, naše prosljeđivanje života dalje na način koji je za nas moguć – to je najveći doprinos koji možemo dati svojoj predačkoj liniji.
