Bolest uglavnom dolazi kao znak da smo dio sebe potisnuli u podsvijest. Ne vidimo čitavu sliku, nego samo dio nje. Kao da smo se odvojili od vlastite cjelovitosti i odlučili živjeti onaj dio koji nam je prihvatljiv, siguran ili dopušten. Tada dopuštamo samo jednom dijelu sebe da se izrazi, dok drugi ostaje u sjeni.
Možda bismo to mogli nazvati djelomičnošću.
Živimo djelomično. Osjećamo djelomično. Prihvaćamo sebe i svoj život djelomično.
A iscjeljenje, u svojoj suštini, znači upravo suprotno – postati cjelovit. Dopustiti da sve što pripada nama dobije svoje mjesto. Sve što je potisnuto, odbačeno ili zaboravljeno traži da bude viđeno, priznato i proživljeno.
Zato iscjeljenje možemo gledati kao proces integracije. Ono što je skriveno postaje svjesno. Ono što je odvojeno ponovno se uključuje. Ono što je u sjeni dobiva mjesto u svjetlu.
Bolest i iscjeljenje možemo promatrati na tri razine: individualna, sistemska i duhovna. Svaka od njih govori o cjelovitosti, ali iz drugačije perspektive.
Individualna razina – prihvaćanje vlastitih polariteta
Na individualnoj razini bolest često ukazuje da smo si nametnuli ograničenja. Da smo neke svoje polaritete sakrili sami od sebe.
Rüdiger Dahlke bolest opisuje kao fizičku manifestaciju potisnutog psihičkog sadržaja. Prema njegovom pristupu, simptom nije slučajan. On je konkretan, simbolički izraz nečega što osoba ne živi. Tijelo govori tamo gdje svijest ne želi gledati.
Primjerice, problemi s disanjem često su povezani s osjećajem stegnutosti, straha ili nedostatka prostora. Osoba ne dopušta sebi „udah“ u životu, ne zauzima mjesto, ne živi punim kapacitetom. Tijelo tada doslovno sužava disanje.
Probleme s kralježnicom Dahlke povezuje s nedostatkom unutarnje potpore. Osoba se oslanja na druge, preuzima previše odgovornosti ili nema osjećaj da smije stajati uspravno. Tijelo tada pokazuje slabost u strukturi koja nas drži.
Kožne bolesti često se pojavljuju kod osoba koje imaju poteškoće s granicama. Koža je naša granica prema svijetu. Kada osoba ne zna gdje završava ona, a gdje počinju drugi, tijelo može reagirati upravo kroz kožu.
U tom smislu, simptom nije neprijatelj, nego pokušaj tijela da u svijest dovede ono što osoba ne želi ili ne može vidjeti. Iscjeljenje tada ne znači samo ukloniti simptom, nego prihvatiti sadržaj koji on nosi. Kada osoba dopusti sebi živjeti i onaj dio koji je bio potisnut, simptom gubi svoju funkciju.
Sistemska razina – uključivanje isključenih
Na sistemskoj razini bolest se promatra šire. Ne samo kao osobna dinamika, nego kao pokret unutar obiteljskog sustava.
Sistem uvijek teži cjelovitosti. Sve što je iz njega isključeno traži da bude ponovno uključeno. Ako netko nije viđen, priznat ili mu nije dano mjesto, sistem će pronaći način da ga vrati. Ako je netko nešto snažno doživio i to nije prepoznato ili integrirano, sistem će tražiti način da se to uključi.
Bert Hellinger je govorio da osoba može oboljeti iz „slijepe ljubavi“ prema nekome iz obitelji. To je nesvjesna težnja da se slijedi nekoga tko je isključen, tko je rano umro ili tko je nosio tešku sudbinu. Ta slijepa ljubav gleda prema onome što treba biti viđeno i priznato.
Sistem možemo promatrati holistički, kao cjelinu u kojoj svaki dio utječe na drugi. Kada se jedan element pomakne, mijenja se ravnoteža cijelog sistema. Kao u tijelu — ako jedan organ ne funkcionira dobro, cijeli organizam se prilagođava. Neki dijelovi preuzimaju veći teret, drugi slabe, treći pokušavaju kompenzirati.
Slično se događa i u obitelji. Ako netko nosi neizrečenu bol, ona ne ostaje izolirana. Prenosi se kroz odnose, atmosferu i osjećaje. Netko drugi može početi osjećati tjeskobu bez jasnog razloga. Netko može preuzeti odgovornost koja mu ne pripada. Netko treći može kroz tijelo pokazati ono što u sistemu nema prostora.
U tom smislu, bolest se može promatrati kao pokušaj sistema da ponovno uspostavi ravnotežu. Jedan dio preuzima ono što nedostaje cjelini. Ponekad to znači da netko nosi tugu koja nije bila oplakana. Ponekad krivnju koja nije priznata. Ponekad sudbinu nekoga tko nije imao mjesto.
Iscjeljujući pokret u konstelacijama često je vrlo jednostavan:
– vidjeti
– priznati
– dati mjesto.
Kada ono što je bilo isključeno ponovno pripadne sistemu, cjelina se reorganizira. A tada osoba više ne mora nositi teret kroz svoje tijelo.
Duhovna razina – ponovno povezivanje s cjelinom
Postoji i treća razina – duhovna.
Mi smo dio nečega većeg od sebe. Dio cjeline koja nas nadilazi. Iako to ne osjećamo uvijek, ta povezanost postoji.
Kada se osjećamo odvojenima od cjeline, život kroz nas ne teče slobodno. Tada živimo kroz ograničavajuće obrasce i usku sliku stvarnosti. Držimo se onoga što možemo kontrolirati, dok je život puno širi od toga.
Hellinger je često govorio o potrebi da se uskladimo s nečim većim od osobne volje. Kada prestanemo pokušavati kontrolirati i dopustimo pokretu života da nas vodi, pojavljuje se drugačija vrsta mira.
U tom smislu, bolest dolazi kao poziv na širenje. Na izlazak iz uskog identiteta. Na ponovno osjećanje povezanosti s cjelinom.
Kada proširimo svijest preko granica individualnog i postanemo svjesni da nismo odvojeni, spontano dopuštamo životu da kroz nas teče slobodnije. Tada se on kroz nas izražava cjelovitije, a time se mijenja i naš odnos prema tijelu i bolesti.
Homeopatski pristup
Homeopatski rad se prvenstveno bavi individualnim i duhovnim aspektom.
U homeopatiji simptom nije neprijatelj, nego pokazatelj unutarnje neravnoteže. Ne liječi se bolest, nego osoba — njena konstitucija, njena osjetljivost, njen način doživljavanja svijeta.
Kad sam kao homeopatkinja radila s djecom koja su se stalno razbolijevala ili imala kronične bolesti, često sam majkama govorila da nije dovoljno liječiti samo dijete. Potrebno je da i one krenu u proces.
Jer kad majka nije dobro, ni dijete ne može biti dobro.
Ono što majka potiskuje, dijete može pokazivati kroz simptome. Dijete je duboko povezano s majkom i osjetljivo na njezino unutarnje stanje. Ponekad dijete kroz bolest izražava ono što majka ne može.
Kad se majka počne mijenjati, mijenja se i dijete jer se mijenja cjelina u kojoj dijete živi.
Konstelacije – djelovanje na tri razine
Sistemske konstelacije obuhvaćaju sve tri razine: individualnu, sistemsku i duhovnu. Upravo zato mogu donijeti pomak koji nije samo na jednoj razini, nego u cjelini iskustva osobe.
Na individualnoj razini konstelacije pomažu osobi da vidi potisnute dijelove sebe, neizražene emocije i unutarnje konflikte. Kada ti dijelovi dobiju mjesto, osoba postaje cjelovitija.
Na sistemskoj razini konstelacije otkrivaju povezanosti s obiteljskim sustavom. Ono što je bilo isključeno može biti viđeno i uključeno, a teret se vraća tamo gdje pripada.
Na duhovnoj razini konstelacije povezuju osobu s većim pokretom života. Pojavljuje se dublje prihvaćanje, mirniji odnos prema sudbini i osjećaj usklađenosti s cjelinom.
Individualno – integracija dijelova sebe.
Sistemski – uključivanje onoga što je bilo isključeno.
Duhovno – ponovno usklađivanje s cjelinom života.
Kada se ta tri aspekta dodirnu, mijenja se i odnos prema bolesti. Ono što je bilo podijeljeno počinje se povezivati. A iz te cjelovitosti otvara se prostor za drugačiji, slobodniji i zdraviji pokret života.
